Prije nego što sam započeo planirati kako odjednom obići 158 planinskih vrhova smještenih diljem Hrvatske, na pameti mi je bilo samo kojom rutom ću to napraviti, odnosno kako povezati sve te lokacije. Međutim, kasnije sam uvidio da će to biti lakši dio planiranja ovog projekta. Nazvao sam ga „Projekt TU“, da pokažem kako se velike avanture ne moraju odvijati u dalekim krajevima svijeta već se prava avantura može napraviti tu u maloj, ali Lijepoj Našoj. Naime, radi se o Hrvatskoj planinarskoj obilaznici (HPO) – našoj najdužoj i najpopularnijoj planinarskoj obilaznici koju unatoč tome nitko još nije prošao odjednom u komadu. To nije ni toliko čudno s obzirom da se radi o preko 4 000 km puta s više od 100 000 m kumulativnog uspona. Nitko je do sada nije prošao ni vozeći se automobilom, a meni je naum bio to odraditi na vlastiti pogon. To je značilo da sam između planina vozio bicikl, a kako se unutar tih 158 vrhova nalazi i 16 vrhova naših značajnijih otoka, trebalo je do njih doći veslajući. Naravno, na same vrhove penjao sam se planinareći. Kada sam se napokon uhvatio ozbiljnijeg planiranja, brzo sam uvidio da će logistički provesti ovaj projekt u djelo biti jednako zahtjevno koliko i fizički prevaliti cijeli put. Planirao sam da će mi za podvig trebati više od dva mjeseca, ovisno o vremenskim prilikama koje me zateknu, a išao sam u jesen i početkom zime što mi nikako nije išlo na ruku.
Početak svake velike avanture je čista suprotnost od onoga kako to ljudi najčešće zamišljaju: sati i sati ispred kompjutera, desetci dopisa i zamolbi, odgovaranje na njih, razgovori na mobitel i sastanci. Bez potpore raznih tvrtki nemoguće se upustiti u nešto ovoliko zahtjevno i dugotrajno. Između mnogih stvari koje sam trebao riješiti jedan od većih upitnika bio je kako cijelo to vrijeme, koje ću dobrim dijelom provoditi van civilizacije, puniti sve uređaje koje ću imati sa sobom. Popis tih uređaja nije bio kratak. Nosio sam dva mobitela, GPS sat, navigaciju za biciklu, satelitski pratitelj (koji je u svakom trenutku odašiljao moju lokaciju), akcijsku kameru, 360 kameru, dron, dva naglavna svjetla, svjetla za biciklu (prednje i stražnje), tri manja powerbanka (10 000 mah) koje sam nosio kada sam spavao u planini i laptop koji je uvijek bio u autu s pratnjom, a netko je iz pratnje također imao svoj mobitel i naglavnu lampu. Iako sam ja najčešće svakih nekoliko dana prolazio kroz neko naseljeno područje, trebao sam osigurati način kako te uređaje napuniti, a bez pristupa fiksnoj električnoj struji.
Pretražujući po internetu razno razne opcije, naišao sam na zastupništvo EcoFlowa u Hrvatskoj. Pregledavši uređaje koje imaju u svojoj ponudi, uvidio sam da bi mi njihovi baterijski generatori mogli riješiti sve probleme. Kontaktirao sam ih i na moju veliku radost odgovorili su da su zainteresirani pomoći mi na ovom projektu.
Našli smo se koji tjedan pred moj polazak u njihovom sjedištu u Zagrebu i nakon što sam im u potpuno opuštenoj atmosferi njihovog ureda detaljnije objasnio kako će izgledati ovaj projekt, a koje su moje potrebe, prepustio sam njima da odluče koji uređaj će mi najviše odgovarati. Odluka je pala na Delta Mini koji ima kapacitet od 882 Wh oblikovanih u kućištu od 30-ak cm i težine samo 11 kg. Dizajn samog generatora je super. Osim što je praktičan jer ima ručke za nošenje s obje strane, estetski je zanimljiv, a opet boje koje su koristili su neutralne tako da se lako uklopi u okolinu, a nije šaka u oko kao standardni baterijski generatori. Osim toga ima ekran koji u svakom trenutku pokazuje trenutni napon tj. potrošnju baterije, a i koliko je još vremena rada ostalo pri tom režimu potrošnje, što naravno ovisi o vama odnosno koliko i koje uređaje spojite na punjenje i/ili korištenje. Od priključaka ima dvije AC 1800W („schuko“) utičnice, tri standardne USB utičnice, od kojih je jedna brzopuneća i jednu C utičnicu od 100W za novije mobitele i uređaje. Kada mi je trebalo i više od toga, samo bih priključio produžni kabel i pospajao na njega sve što mi je trebalo, a Delta je sve to punila bez ikakvih problema.
Jedan tipičan dan tokom ovog projekta bi izgledao ovako: Ujutro nakon obilnog doručka uputio bih se prema vrhovima koji su za taj dan bili moj cilj, a ako bih tada prolazio kroz civilizaciju, pratnja bi me dočekala na tom mjestu kako bih mogao nešto konkretnije pojesti i popiti. Ako sam ipak cijeli dan u divljini, onda bih se tek navečer spustio do unaprijed dogovorene lokacije tj. auta gdje bih večerao i spavao u šatoru ili u nekom smještaju ako je za to bilo prilike. Prije spavanja sve sam uređaje pospajao na EcoFlow da mi budu spremni za sutra. Osim punjenja mojih uređaja tokom večeri, EcoFlow generator služio je svrsi i tijekom dana. Moja pratnja u automobilu uglavnom je bila moja djevojka Zrinka. S obzirom da je avantura trajala 67 dana, ona, naravno, nije mogla uzeti toliko godišnjeg odmora, ali zbog prirode svog posla može raditi od kuće. U ovom slučaju „od kuće“ je bilo iz auta. Njen dan se sastojao od toga da nakon što ja krenem na svoj put, ona spoji laptop i mobitel na EcoFlow i započne raditi. Svakih nekoliko dana kada bi trebalo napuniti EcoFlow generator, koji smo od milja počeli zvati „Krško“, ona bi spojila ugodno s korisnim pa bi otišla do nekog gradića u nabavku, sjela na kavu i spojila Krška na struju da se napuni. S obzirom da EcoFlow generatori imaju patentiranu X-stream tehnologiju punjenja koja im omogućuje da se pune 10 puta brže nego standardni baterijski generatori jedna poduža kava bila je sasvim dovoljna da nam osigurati napajanje za sljedećih par dana.
Osim punjenja EcoFlowa direktnim spojem na fiksnu električnu struju, isti se mogu puniti i preko auto punjača spojenog na „upaljač“ ili preko prijenosnih solarnih panela. Tako bi se tijekom vožnje s jedne na drugu destinacije Krško punio i na taj način se produživalo trajanje generatora. Ubrzo smo se sasvim naviknuli na Krška i stekli potpuno povjerenje da ćemo sve naše uređaje bez ikakvih problema moći puniti bez obzira gdje se nalazili. Tokom svih 67 dana meni se nijednom nijedan uređaj nije isključio zbog praznih baterija, a Zrinka je odrađivala svoje poslovne obveze kao i kod kuće. Njoj je, doduše, na tim zabačenim lokacijama u divljini najveći problem bila pokrivenost mrežom potrebna za povezivanje na internet i obavljanje telefonskih razgovora, ali o samom napajanju nije vodila nikakvu brigu.
Inače sam veliki ljubitelj boravka u prirodi i na taj način provodim većinu svog slobodnog vremena, bilo da je to u šatoru pored auta, s kajakom na pustom otoku, u kamperu, ili u zabačenim vikendicama bez električne infrastrukture. Odsad će EcoFlow biti nezamjenjiv dio moje opreme, a plan mi je nadopuniti ga i solarnim panelima koji se mogu spajati u niz. Tako ću još više smanjiti potrebu za odlaskom u civilizaciju, a biti što više „off the grid“.